Ocistimo prirodu i vode u svojoj okolini
Moderator:Masterbih
-
darko.glumac
- Ribolovac
- Posts:181
- Joined:14 Mar 2015, 18:04
Re: Ocistimo prirodu i vode u svojoj okolini
Evo mog pokušaja očuvanja biološke raznolikosti - biljnog i životinjskog svijeta u mojoj okolici.Živim u Virovitici , a pokraj našeg grada nalaze se prekrasni Virovitički ribnjaci,na njima su se nastanili labudovi,a odnedavno i dabrovi.Odlučio sam napisati projek radi sačuvanja tih životinja i njihove okoline,evo opisni sažetak projekta:
Živimo u svijetu koji se brzo mijenja, svijetu koji svojim načinom života mijenjamo mi – ljudi, a time uzrokujemo dramatične promjene u brojnosti i rasprostranjenosti velikoga broja biljnih i životinjskih vrsta. Za planiranje učinkovitih mjera zaštite vrsta potrebno je poznavanje stanja njihovih populacija, a za učinkovito upravljanje zaštitom potrebno je razumijevanje složenih procesa koji se odvijaju u ekosustavima.Močvarna staništa predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja, međutim to su i najugroženiji ekološki sustavi u svijetu, u posljednjih 50 godina izgubljeno je 50% svih močvarnih staništa u svijetu. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode.Ona su genske banke biološke raznolikosti staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije.U Hrvatskoj je ugrožena 1171 vrsta biljaka i životinja, od kojih 412 životinja i 759 vrsta viših biljaka, podatci su iz prvog Crvenog popisa Hrvatske, objavljenog nedavno u nakladi Zavoda za zaštitu prirode.Potpuno su izumrli podzemna životinja ogulinski špiljski virnjak i biljka jabučki karanfil. Zatim slijedi skupina od 39 regionalno izumrlih živih vrsta, od kojih 10 viših biljaka i 29 životinja - šest slatkovodnih riba, jedan gmaz, 15 ptica i četiri sisavca. Pred različitim stupnjevima izumiranja, što čini vrlo visoku kategoriju ugroženosti, nalazi se više od 190 životinja od kojih su u kategoriji "kritički ugrožene" 52 vrste, u kategoriji "ugrožene" 78 vrsta i u kategoriji "rizičnih" 69, te 223 biljke od kojih je 90 "kritički ugroženo", 62 su "ugrožene" 171 "rizična, mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajuće budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.Virovitički ribnjaci su važno turističko odredište grada Virovitice, svrstani u sustav ekološke mreže u Republici Hrvatskoj s iznimnom ekološkom važnošću kako za grad, županiju tako i za širu regiju i područje Europske unije .Nedavna, nepotpuna istraživanja utvrdila su 108 biljnih vrsta u 47 različitih porodica koje obitavaju na Virovitičkim ribnjacima . Dolaskom prvo labudova ,a zatim i dabrova Virovitički ribnjaci kao ekološka destinacija dobivaju još veće značenje i važnost,kao destinacija sa izraženom biološkom i krajobraznom raznolikosti.
U prilog iznimne ekološke važnosti Virovitičkih ribnjaka govori i činjenica da su Virovitički ribnjaci svrstani u sustav Ekološke mreže u Republici Hrvatskoj. Ekološka mreža je sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti koju čine ekološki značajna područja za Republiku Hrvatsku, a uključuju i ekološki značajna područja Europske unije. Pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama (Narodne novine, broj 80/2013) labudovi i dabrovi su svrstani u strogo zaštićene svojte u Republici Hrvatskoj.
Labud
Labud je dugovrata, velika bijela ptica, s crvenim kljunom na kojemu je crna kvrga, veća kod mužjaka. Mužjaci su teški 10 do 12 kg, a ženke 9 do 10 kg. Na nogama, dužine oko 1,4 do 1,6 metara, ima plivaće kožice. Nezgrapno hoda po tlu, ali je zato vrlo graciozan i spretan na vodi. Skladno pliva držeći vrat u obliku slova S kljunom uperenim naniže, a često i uzdignutim krilima u obliku štita. Raširena krila imaju raspon od 2 do 2,5 metra. Glasno se čuje svaki zamah krila. Vodeno bilje i trava omiljene su poslastice labuda, a voli i kruh koji donose ljudi prilikom posjeta. Međutim, kruh nije prikladna hrana jer sadrži kvasac i aditive, a zbog predoziranja ugljikohidratima labudovi obole i prerano ugibaju. Labud je ptica selica, životne dobi od 15 do 20 godina. Iako su u Hrvatskoj labudovi najčešće zimski gosti koji dolete iz sjevernijih krajeva, počinju se gnijezditi i zadržavati tijekom cijele godine. U glasanju je vrlo tiha ptica, a kada prijeti, tada šišti. Labud dostiže spolnu zrelost u trećoj ili četvrtoj godini, a gnijezdi se jednom godišnje. U gnijezdo od vodenog bilja, u plitkoj vodi, uz rub ili na sredini jezera, polaže pet do osam zelenkastih jaja, koje ženka grije svojim tijelom 34 do 38 dana. Tijekom gniježđenja labudovi mogu biti vrlo agresivni, čak i prema čovjeku. Mladi su labudovi neugledni, sivo - smeđe boje, ružičastog kljuna bez kvrge, a u prvoj godini dobivaju prekrasno bijelo ruho, odakle potječe i bajka o ružnom pačetu. Mlade hrane oba brižna roditelja oko tri do četiri mjeseca, zanimljivo je da se prvih desetak dana starosti mladi „voze“ na leđima ženke.Labudove ugrožavaju ljudi svojim djelovanjem: uređivanjem vodotoka, uništavanjem vodene vegetacije, onečišćavanjem voda, pretjeranim ribolovom i uznemiravanjem, stradava od divljih životinja, ali ponekad i od pasa i mačaka. Biološki život labudova je zanimljiv i pun iznenađenja. Udvaranje labudova, na primjer, počinje već nakon prve godine starosti, dok još nisu potpuno bijeli, niti spolno zreli. Većina mladih labudova živi u jedinstvenoj zajednici i posle sazrijevanja, tako da se prvi put gnijezde u trećoj ili četvrtoj godini. Kad se par jednom veže, ostaje doživotno zajedno.Obično se viđaju na vodi, ali su česti i na plavnim livadama, gdje se hrane. Hrane se vodenom vegetacijom i to do dubine ne veće od 1 m. Na jelovniku im se povremeno mogu naći i sitne životinje kao što su žabe, punoglavci, puževi, crvi, insekti i njihove larve. Polijeću teškim zamasima krila i trčanjem po površini vode. Svi labudovi lete sa ispruženim vratom, ravnomjernim i sporim zamasima krila. Brzina kojom labud može da leti iznosi 60-80 km/h. Zimi se okupljaju u jata od po sto i više primjeraka. Tokom leta, u jatima se okupljaju samo primjerci koji se ne gnijezde. Par labudova uspostavlja i brani svoju teritoriju u periodu gniježđenja, u ožujku ili travnju. Tada su mužjaci veoma agresivni i na svakog uljeza koji im upadne u teritoriju energično jurišaju. Gnijezdo grade oba spola, s tim što mužjak donosi materijal za gnijezdo a ženka ga slaže i oblikuje. Ponekad se isto gnijezdo koristi nekoliko godina. Gnijezdo je obično na obali, u blizini vode. Promjer gnijezda se a kreće od 1 do 2 m, a visina 60-80 cm, ali i do 4 m ako je gnijezdo na vodi. Samo gnijezdo je izgrađeno od trske, granja i različitog vodenog bilja, a unutrašnjost je obložena mekim biljem i paperjem. Izgradnja gnijezda traje oko 10 dana. Ženka snese 5-8 blijedozelenih jaja u razmacima od 48 sati. Jaja su zatupljena sa oba kraja i snježno bijela dok su svježa. Kako period inkubacije odmiče, jaja postaju izgrebana i dobivaju smeđe piknje, na jajima leži samo ženka, 5-6 tjedana, nakon čega se izliježu labudići koji su odmah spremni da napuste gnijezdo. U Hrvatskoj je labud zaštićen Zakonom o zaštiti prirode, a zbog svoje ugroženosti uživa i međunarodnu zaštitu temeljem Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa ( Bernska konvencija) i Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja ( Bonnska konvencija ili CMS). Zaštita migratornih ptica u koje spada i labud zahtjeva suradnju među državama a AEWA predstavlja platformu na koji se odvija suradnja i koordinacija međunarodnih aktivnosti. Djelovanje Sporazuma provodi se temeljem Akcijskog plana, koji obuhvaća smjernice potrebne za zaštitu vrsta i staništa, upravljanje ljudskim djelatnostima, istraživanje i monitoring te edukaciju.
Dabar
Dabar je životinja koja živi na kopnu i u vodi poznat je kao najveći glodar sjeverne hemisfere. Dabrovi su izvrsne životinje plivači i ronioci, a njihov kompletan izgled je podređen tome.Teže od 40 do 60 kg. Najveći dio svog vremena provode u rijekama i potocima ili u njihovoj blizini. Dabrovi posjeduju nekoliko jedinstvenih karakteristika koje im omogućavaju laku navigaciju u vodi. Prsti su im srasli, zadnje šape im pomažu u plivanju, dok gusto krzno djeluje kao izolacija u hladnoj vodi. Ono što je jako karakteristično za dabrove, a vezano je za njihovu konstituciju je to što im se uši i nos zatvore kada su potopljeni. Dabrovi vole svoje graditi brane u tokovima plitkih dolina, gdje poplavljena područja postaju produktivne močvare. Skoro polovina ugroženih vrsta životinja u Sjevernoj Americi i Europi zavisi od tih močvara, koje su ocjenjene kao najvredniji svjetski kopneni ekosistemi. Ovaj podatak dovoljno govori o sposobnosti dabrova i njihovoj značajnosti koju imaju u prirodi. Dabrovi pouzdano održavaju i štite močvare od potopa kao spužva (jer njihove brane drže vodu na zemljištu duže), i te brane služe isto, kako kažu stručnjaci, kao „bubrezi zemlje“ upravo zbog toga što čiste vodu. Ta filtracija se javlja jer se nekoliko metara mulja prikuplja uzvodno. Dakle, voda koja se nalazi nizvodno od brane je čistija i zahtjeva manje filtracije nego gore spomenuta voda. Mladunci se dabrovima uglavnom rađaju u proljeće i oba roditelja vode brigu za njih pune dvije godine. Poslije odbijanja sa mlijeka, njihova omiljena hrana sadrži gomolje lokvanja, jabuke, lišće i zelenu koru brzorastućih stabala. Nakon što završe sa jelom, dabrovi koriste oguljene štapove za izgradnju brane. Pregrađivanjem, dabrovi prave branu sa zaštitnim jarkom, i stvaraju duboku vodu potrebnu za skladištenje hrane u zimskom periodu. Dok druge divljači prežive zimu bez hrane i na hladnom, dabrovi opstanu u svojim toplim ložama sa podvodnom hranom koju su u toku godine sakupili. U tim ložama nekada može boraviti i do šest dabrova uključujući i roditelje. Dabrovi se množe jednom godišnje i to u proljeće. Također vrlo često brane velike teritorije od drugih dabrova, a dabrovi koji napune dvije godine, napuste dom svakog proljeća da pronađu novu teritoriju gdje će praviti branu i zauzeti teritoriju za sebe. Dabrove često ugrožavaju grabljivice kao što su jastrebovi, sove i vidre. Isto tako, medvjedi, vukovi, psi i šakali mogu predstavljati veliku opasnost po život dabra zbog toga što se dešava da uzimaju starije dabrove koji su posebno ranjivi u periodu kada traže nove teritorije. Brane koje grade dabrovi imaju tunele koji vode pod vodom tako da dabrovi mogu direktno pobjeći u vodu te da se tako zaštititi. Dabrovi prskaju svojim repom u vodi kada je opasnost blizu. Na taj način upozoravaju druge dabrove na opasnost. Najveći neprijatelj dabrova jeste sam čovjek. Zagađivanjem vode, čovjek indirektno ugrožava život dabrova i i zbog toga se kaže da je čovjek najveći neprijatelj ovoj životinji. O tome koliko čovjek može nauditi ovim životinjama pokazuje i podatak da su, za vrijeme kolonijalne vlasti, dabrovi gotovo potpuno izumrli zbog toga što su ih ljudi lovili kako bi pravili šešire od njihovog debelog krzna. Dabrovi imaju 2 do 4 mladunca, a nikada više od 8 mladunca. Mladunci dabra uglavnom teže manje od pola kilograma kada se rode. Majka obučava svoje mladunce vještinama koje će im biti potrebne za preživljavanje.Kada se rode, mladunci su prekriveni krznom i imaju velike prednje zube. Zanimljiva činjenica je to da roditelji tuku svoje mladunce ukoliko ne rade prave stvari. Može se reći da su roditelji jako disciplinirani sa svojim mladuncima. Što se tiče njihovog životnog vijeka, dabrovi uglavnom žive 16 godina. Kao i svi glodavci dabrovi imaju četiri moćna sjekutića izrasla u obliku dlijeta. Zahvaljujući upravo tim jakim zubima, dabrovi mogu obarati čitava debla, vješto ih raskomadati i upotrijebiti ih bilo za hranu, bilo za izgradnju svojih brana, koje redovito predstavljaju pravo majstorstvo u građevinarstvu. Hrane se isključivo drvećem, grančicama ili mladicama, kao i korijenjem vodenih biljki.Zašto dabrovi grade brane?Dabrovi žive u vodi i vrlo su aktivni tijekom čitave zime. Zbog toga im je potrebno riječno korito dostatno duboko da se tijekom zime ne smrzne do dna.Branu grade da bi podigli razinu vode u jezeru ili u potoku gdje žive. Za izgradnju svoje brane dabar upotrebljava drvo vrbe, johe ili drugo šiblje koje slaže po dnu potoka,to sve skladno povezuje muljem i kamenjem. Kad brana malo izraste u visinu, dabar reda grančice i mlade stabljike i uspravno i vodoravno. Najčešće grane puste korijen, a stabljike ili grančice se isprepliću, te brana bude još čvršća i otpornija.Da prereze drvo, dabar najprije snažno zagrize svojim sjekutićima i na drvetu načini dva ureza, jedan iznad drugoga. Potom glođe drvo između ureza. Da bi pregrizao grančicu debelu tri centimetra, dabar treba zagristi samo jedanput ili dvaput. Najčešća građa koju upotrebljava je drveće debljine 20 do 25 centimetara; jedno tako deblo dabar je u stanju pripremiti i prerezati za samo jednu noć. Dabar gotovo uvijek uzima mekano drvo, kao što je, na primjer, jasika, sjevernoamerička topola, joha, vrba i breza.Pošto dabrovi jedu isključivo liko, unutarnji sloj kore izdanaka drveća ili korijenja, oguljene stabljike ili korijenje upotrebljava za pojačavanje zidova svojih brana.
Dabrova brana je prosječno visoka oko dva metra, ali može biti dugačka i do 300 metara!Dabrova jazbina obično je izgrađena na obali rijeke ili potoka, šibljiku, u plićaku, u bari ili močvari. Pod takvog skrovišta obvezatno se nalazi iznad razine vode i sav je pokriven usitnjenim iverjem. Ulaz u skrovište uvijek se nalazi pod vodom.Na izmaku ljeta i tijekom jeseni dabrovi skupljaju hranu i ostavljaju je za duge zimske dane. Zato se neposrednoj blizini njihova skloništa mogu naći naslagano korijenje žbunja, grane i grančice, dok su deblji panjevi i čitave klade brižljivo poredani. Takve rezerve hrane dabrova dostižu visinu i do 1,5 metara i sadrže na stotine grana ili mladih stabala.Europski dabar nekada je nastanjivao sve vodene površine od sjevera do juga europskog kopna, no početkom 20. stoljeća ostao je i opstao samo na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na rijeci Labi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku rijeke Rone u Francuskoj i u Rusiji. Zahvaljujući akcijama povratka dabra na nekadašnja staništa diljem Europe početkom novog tisućljeća dabar je ponovno rasprostranjen na širem prostoru i u relativno dobrom brojnom stanju. Prema podacima za 2000. godinu u populacija europskog dabra kreće se od 600 – 650.000 dabrova.U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća, a ponovno je vraćen od 1996. - 1998. godine u okviru projekta "Dabar u Hrvatskoj".
Eto to je moj mali udio i želja sačuvati biljni i životinjski svijet
Živimo u svijetu koji se brzo mijenja, svijetu koji svojim načinom života mijenjamo mi – ljudi, a time uzrokujemo dramatične promjene u brojnosti i rasprostranjenosti velikoga broja biljnih i životinjskih vrsta. Za planiranje učinkovitih mjera zaštite vrsta potrebno je poznavanje stanja njihovih populacija, a za učinkovito upravljanje zaštitom potrebno je razumijevanje složenih procesa koji se odvijaju u ekosustavima.Močvarna staništa predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja, međutim to su i najugroženiji ekološki sustavi u svijetu, u posljednjih 50 godina izgubljeno je 50% svih močvarnih staništa u svijetu. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode.Ona su genske banke biološke raznolikosti staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije.U Hrvatskoj je ugrožena 1171 vrsta biljaka i životinja, od kojih 412 životinja i 759 vrsta viših biljaka, podatci su iz prvog Crvenog popisa Hrvatske, objavljenog nedavno u nakladi Zavoda za zaštitu prirode.Potpuno su izumrli podzemna životinja ogulinski špiljski virnjak i biljka jabučki karanfil. Zatim slijedi skupina od 39 regionalno izumrlih živih vrsta, od kojih 10 viših biljaka i 29 životinja - šest slatkovodnih riba, jedan gmaz, 15 ptica i četiri sisavca. Pred različitim stupnjevima izumiranja, što čini vrlo visoku kategoriju ugroženosti, nalazi se više od 190 životinja od kojih su u kategoriji "kritički ugrožene" 52 vrste, u kategoriji "ugrožene" 78 vrsta i u kategoriji "rizičnih" 69, te 223 biljke od kojih je 90 "kritički ugroženo", 62 su "ugrožene" 171 "rizična, mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajuće budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.Virovitički ribnjaci su važno turističko odredište grada Virovitice, svrstani u sustav ekološke mreže u Republici Hrvatskoj s iznimnom ekološkom važnošću kako za grad, županiju tako i za širu regiju i područje Europske unije .Nedavna, nepotpuna istraživanja utvrdila su 108 biljnih vrsta u 47 različitih porodica koje obitavaju na Virovitičkim ribnjacima . Dolaskom prvo labudova ,a zatim i dabrova Virovitički ribnjaci kao ekološka destinacija dobivaju još veće značenje i važnost,kao destinacija sa izraženom biološkom i krajobraznom raznolikosti.
U prilog iznimne ekološke važnosti Virovitičkih ribnjaka govori i činjenica da su Virovitički ribnjaci svrstani u sustav Ekološke mreže u Republici Hrvatskoj. Ekološka mreža je sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti koju čine ekološki značajna područja za Republiku Hrvatsku, a uključuju i ekološki značajna područja Europske unije. Pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama (Narodne novine, broj 80/2013) labudovi i dabrovi su svrstani u strogo zaštićene svojte u Republici Hrvatskoj.
Labud
Labud je dugovrata, velika bijela ptica, s crvenim kljunom na kojemu je crna kvrga, veća kod mužjaka. Mužjaci su teški 10 do 12 kg, a ženke 9 do 10 kg. Na nogama, dužine oko 1,4 do 1,6 metara, ima plivaće kožice. Nezgrapno hoda po tlu, ali je zato vrlo graciozan i spretan na vodi. Skladno pliva držeći vrat u obliku slova S kljunom uperenim naniže, a često i uzdignutim krilima u obliku štita. Raširena krila imaju raspon od 2 do 2,5 metra. Glasno se čuje svaki zamah krila. Vodeno bilje i trava omiljene su poslastice labuda, a voli i kruh koji donose ljudi prilikom posjeta. Međutim, kruh nije prikladna hrana jer sadrži kvasac i aditive, a zbog predoziranja ugljikohidratima labudovi obole i prerano ugibaju. Labud je ptica selica, životne dobi od 15 do 20 godina. Iako su u Hrvatskoj labudovi najčešće zimski gosti koji dolete iz sjevernijih krajeva, počinju se gnijezditi i zadržavati tijekom cijele godine. U glasanju je vrlo tiha ptica, a kada prijeti, tada šišti. Labud dostiže spolnu zrelost u trećoj ili četvrtoj godini, a gnijezdi se jednom godišnje. U gnijezdo od vodenog bilja, u plitkoj vodi, uz rub ili na sredini jezera, polaže pet do osam zelenkastih jaja, koje ženka grije svojim tijelom 34 do 38 dana. Tijekom gniježđenja labudovi mogu biti vrlo agresivni, čak i prema čovjeku. Mladi su labudovi neugledni, sivo - smeđe boje, ružičastog kljuna bez kvrge, a u prvoj godini dobivaju prekrasno bijelo ruho, odakle potječe i bajka o ružnom pačetu. Mlade hrane oba brižna roditelja oko tri do četiri mjeseca, zanimljivo je da se prvih desetak dana starosti mladi „voze“ na leđima ženke.Labudove ugrožavaju ljudi svojim djelovanjem: uređivanjem vodotoka, uništavanjem vodene vegetacije, onečišćavanjem voda, pretjeranim ribolovom i uznemiravanjem, stradava od divljih životinja, ali ponekad i od pasa i mačaka. Biološki život labudova je zanimljiv i pun iznenađenja. Udvaranje labudova, na primjer, počinje već nakon prve godine starosti, dok još nisu potpuno bijeli, niti spolno zreli. Većina mladih labudova živi u jedinstvenoj zajednici i posle sazrijevanja, tako da se prvi put gnijezde u trećoj ili četvrtoj godini. Kad se par jednom veže, ostaje doživotno zajedno.Obično se viđaju na vodi, ali su česti i na plavnim livadama, gdje se hrane. Hrane se vodenom vegetacijom i to do dubine ne veće od 1 m. Na jelovniku im se povremeno mogu naći i sitne životinje kao što su žabe, punoglavci, puževi, crvi, insekti i njihove larve. Polijeću teškim zamasima krila i trčanjem po površini vode. Svi labudovi lete sa ispruženim vratom, ravnomjernim i sporim zamasima krila. Brzina kojom labud može da leti iznosi 60-80 km/h. Zimi se okupljaju u jata od po sto i više primjeraka. Tokom leta, u jatima se okupljaju samo primjerci koji se ne gnijezde. Par labudova uspostavlja i brani svoju teritoriju u periodu gniježđenja, u ožujku ili travnju. Tada su mužjaci veoma agresivni i na svakog uljeza koji im upadne u teritoriju energično jurišaju. Gnijezdo grade oba spola, s tim što mužjak donosi materijal za gnijezdo a ženka ga slaže i oblikuje. Ponekad se isto gnijezdo koristi nekoliko godina. Gnijezdo je obično na obali, u blizini vode. Promjer gnijezda se a kreće od 1 do 2 m, a visina 60-80 cm, ali i do 4 m ako je gnijezdo na vodi. Samo gnijezdo je izgrađeno od trske, granja i različitog vodenog bilja, a unutrašnjost je obložena mekim biljem i paperjem. Izgradnja gnijezda traje oko 10 dana. Ženka snese 5-8 blijedozelenih jaja u razmacima od 48 sati. Jaja su zatupljena sa oba kraja i snježno bijela dok su svježa. Kako period inkubacije odmiče, jaja postaju izgrebana i dobivaju smeđe piknje, na jajima leži samo ženka, 5-6 tjedana, nakon čega se izliježu labudići koji su odmah spremni da napuste gnijezdo. U Hrvatskoj je labud zaštićen Zakonom o zaštiti prirode, a zbog svoje ugroženosti uživa i međunarodnu zaštitu temeljem Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa ( Bernska konvencija) i Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja ( Bonnska konvencija ili CMS). Zaštita migratornih ptica u koje spada i labud zahtjeva suradnju među državama a AEWA predstavlja platformu na koji se odvija suradnja i koordinacija međunarodnih aktivnosti. Djelovanje Sporazuma provodi se temeljem Akcijskog plana, koji obuhvaća smjernice potrebne za zaštitu vrsta i staništa, upravljanje ljudskim djelatnostima, istraživanje i monitoring te edukaciju.
Dabar
Dabar je životinja koja živi na kopnu i u vodi poznat je kao najveći glodar sjeverne hemisfere. Dabrovi su izvrsne životinje plivači i ronioci, a njihov kompletan izgled je podređen tome.Teže od 40 do 60 kg. Najveći dio svog vremena provode u rijekama i potocima ili u njihovoj blizini. Dabrovi posjeduju nekoliko jedinstvenih karakteristika koje im omogućavaju laku navigaciju u vodi. Prsti su im srasli, zadnje šape im pomažu u plivanju, dok gusto krzno djeluje kao izolacija u hladnoj vodi. Ono što je jako karakteristično za dabrove, a vezano je za njihovu konstituciju je to što im se uši i nos zatvore kada su potopljeni. Dabrovi vole svoje graditi brane u tokovima plitkih dolina, gdje poplavljena područja postaju produktivne močvare. Skoro polovina ugroženih vrsta životinja u Sjevernoj Americi i Europi zavisi od tih močvara, koje su ocjenjene kao najvredniji svjetski kopneni ekosistemi. Ovaj podatak dovoljno govori o sposobnosti dabrova i njihovoj značajnosti koju imaju u prirodi. Dabrovi pouzdano održavaju i štite močvare od potopa kao spužva (jer njihove brane drže vodu na zemljištu duže), i te brane služe isto, kako kažu stručnjaci, kao „bubrezi zemlje“ upravo zbog toga što čiste vodu. Ta filtracija se javlja jer se nekoliko metara mulja prikuplja uzvodno. Dakle, voda koja se nalazi nizvodno od brane je čistija i zahtjeva manje filtracije nego gore spomenuta voda. Mladunci se dabrovima uglavnom rađaju u proljeće i oba roditelja vode brigu za njih pune dvije godine. Poslije odbijanja sa mlijeka, njihova omiljena hrana sadrži gomolje lokvanja, jabuke, lišće i zelenu koru brzorastućih stabala. Nakon što završe sa jelom, dabrovi koriste oguljene štapove za izgradnju brane. Pregrađivanjem, dabrovi prave branu sa zaštitnim jarkom, i stvaraju duboku vodu potrebnu za skladištenje hrane u zimskom periodu. Dok druge divljači prežive zimu bez hrane i na hladnom, dabrovi opstanu u svojim toplim ložama sa podvodnom hranom koju su u toku godine sakupili. U tim ložama nekada može boraviti i do šest dabrova uključujući i roditelje. Dabrovi se množe jednom godišnje i to u proljeće. Također vrlo često brane velike teritorije od drugih dabrova, a dabrovi koji napune dvije godine, napuste dom svakog proljeća da pronađu novu teritoriju gdje će praviti branu i zauzeti teritoriju za sebe. Dabrove često ugrožavaju grabljivice kao što su jastrebovi, sove i vidre. Isto tako, medvjedi, vukovi, psi i šakali mogu predstavljati veliku opasnost po život dabra zbog toga što se dešava da uzimaju starije dabrove koji su posebno ranjivi u periodu kada traže nove teritorije. Brane koje grade dabrovi imaju tunele koji vode pod vodom tako da dabrovi mogu direktno pobjeći u vodu te da se tako zaštititi. Dabrovi prskaju svojim repom u vodi kada je opasnost blizu. Na taj način upozoravaju druge dabrove na opasnost. Najveći neprijatelj dabrova jeste sam čovjek. Zagađivanjem vode, čovjek indirektno ugrožava život dabrova i i zbog toga se kaže da je čovjek najveći neprijatelj ovoj životinji. O tome koliko čovjek može nauditi ovim životinjama pokazuje i podatak da su, za vrijeme kolonijalne vlasti, dabrovi gotovo potpuno izumrli zbog toga što su ih ljudi lovili kako bi pravili šešire od njihovog debelog krzna. Dabrovi imaju 2 do 4 mladunca, a nikada više od 8 mladunca. Mladunci dabra uglavnom teže manje od pola kilograma kada se rode. Majka obučava svoje mladunce vještinama koje će im biti potrebne za preživljavanje.Kada se rode, mladunci su prekriveni krznom i imaju velike prednje zube. Zanimljiva činjenica je to da roditelji tuku svoje mladunce ukoliko ne rade prave stvari. Može se reći da su roditelji jako disciplinirani sa svojim mladuncima. Što se tiče njihovog životnog vijeka, dabrovi uglavnom žive 16 godina. Kao i svi glodavci dabrovi imaju četiri moćna sjekutića izrasla u obliku dlijeta. Zahvaljujući upravo tim jakim zubima, dabrovi mogu obarati čitava debla, vješto ih raskomadati i upotrijebiti ih bilo za hranu, bilo za izgradnju svojih brana, koje redovito predstavljaju pravo majstorstvo u građevinarstvu. Hrane se isključivo drvećem, grančicama ili mladicama, kao i korijenjem vodenih biljki.Zašto dabrovi grade brane?Dabrovi žive u vodi i vrlo su aktivni tijekom čitave zime. Zbog toga im je potrebno riječno korito dostatno duboko da se tijekom zime ne smrzne do dna.Branu grade da bi podigli razinu vode u jezeru ili u potoku gdje žive. Za izgradnju svoje brane dabar upotrebljava drvo vrbe, johe ili drugo šiblje koje slaže po dnu potoka,to sve skladno povezuje muljem i kamenjem. Kad brana malo izraste u visinu, dabar reda grančice i mlade stabljike i uspravno i vodoravno. Najčešće grane puste korijen, a stabljike ili grančice se isprepliću, te brana bude još čvršća i otpornija.Da prereze drvo, dabar najprije snažno zagrize svojim sjekutićima i na drvetu načini dva ureza, jedan iznad drugoga. Potom glođe drvo između ureza. Da bi pregrizao grančicu debelu tri centimetra, dabar treba zagristi samo jedanput ili dvaput. Najčešća građa koju upotrebljava je drveće debljine 20 do 25 centimetara; jedno tako deblo dabar je u stanju pripremiti i prerezati za samo jednu noć. Dabar gotovo uvijek uzima mekano drvo, kao što je, na primjer, jasika, sjevernoamerička topola, joha, vrba i breza.Pošto dabrovi jedu isključivo liko, unutarnji sloj kore izdanaka drveća ili korijenja, oguljene stabljike ili korijenje upotrebljava za pojačavanje zidova svojih brana.
Dabrova brana je prosječno visoka oko dva metra, ali može biti dugačka i do 300 metara!Dabrova jazbina obično je izgrađena na obali rijeke ili potoka, šibljiku, u plićaku, u bari ili močvari. Pod takvog skrovišta obvezatno se nalazi iznad razine vode i sav je pokriven usitnjenim iverjem. Ulaz u skrovište uvijek se nalazi pod vodom.Na izmaku ljeta i tijekom jeseni dabrovi skupljaju hranu i ostavljaju je za duge zimske dane. Zato se neposrednoj blizini njihova skloništa mogu naći naslagano korijenje žbunja, grane i grančice, dok su deblji panjevi i čitave klade brižljivo poredani. Takve rezerve hrane dabrova dostižu visinu i do 1,5 metara i sadrže na stotine grana ili mladih stabala.Europski dabar nekada je nastanjivao sve vodene površine od sjevera do juga europskog kopna, no početkom 20. stoljeća ostao je i opstao samo na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na rijeci Labi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku rijeke Rone u Francuskoj i u Rusiji. Zahvaljujući akcijama povratka dabra na nekadašnja staništa diljem Europe početkom novog tisućljeća dabar je ponovno rasprostranjen na širem prostoru i u relativno dobrom brojnom stanju. Prema podacima za 2000. godinu u populacija europskog dabra kreće se od 600 – 650.000 dabrova.U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća, a ponovno je vraćen od 1996. - 1998. godine u okviru projekta "Dabar u Hrvatskoj".
Eto to je moj mali udio i želja sačuvati biljni i životinjski svijet
-
darko.glumac
- Ribolovac
- Posts:181
- Joined:14 Mar 2015, 18:04
Re: Ocistimo prirodu i vode u svojoj okolini
Smatram da mi ribolovci nosimo veliku odgovornost u očuvanju okoliša i biološke raznolikosti - samim tim što toliko vremena provodimo u prirodi ,pa bi je i te kako trebali i znali poštovati.Ako samo malo pažljivije promatramo prirodu i vode na kojim lovimo vidimo da se stanje iz godine u godinu mijenja nažalost na sve lošije i lošije- što zbog samog individualnog onečišćenja ( razbacivanja i ostavljanja smeća),tako i zbog globalnog zagađenja.Svjedoci smo izumiranja i nestajanja puno što životinjskih,a isto tako i biljnih vrsta.
Živimo u svijetu koji se brzo mijenja, svijetukoji svojim načinom života mijenjamomi – ljudi, a time uzrokujemo dramatične promjene u brojnosti i rasprostranjenosti velikoga broja biljnih i životinjskih vrsta. Predviđa se da će globalne klimatske promjene u sljedećih nekoliko desetljećaimati utjecaj na okoliš kakav čovječanstvo još nije doživjelo. Iz takvih promjena proizlaze problemi koje je potrebno rješavati na znanstveno utemeljenim spoznajama. Za planiranje učinkovitih mjera zaštite vrsta potrebno je poznavanje stanja njihovih populacija, a za učinkovito upravljanje zaštitom potrebno je razumijevanje složenih procesa koji se odvijaju u ekosustavima. Močvarna staništa predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja, međutim to su i najugroženiji ekološki sustavi u svijetu. U posljednjih 50 godina izgubljeno je 50% svih močvarnih staništa u svijetu. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode. Ona su genske banke biološke raznolikosti staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije.U Hrvatskoj je ugrožena 1171 vrsta biljaka i životinja, od kojih 412 životinja i 759 vrsta viših biljaka, podatci su iz prvog Crvenog popisa Hrvatske, objavljenog nedavno u nakladi Zavoda za zaštitu prirode.Potpuno su izumrli podzemna životinja ogulinski špiljski virnjak i biljka jabučki karanfil. Zatim slijedi skupina od 39 regionalno izumrlih živih vrsta, od kojih 10 viših biljaka i 29 životinja - šest slatkovodnih riba, jedan gmaz, 15 ptica i četiri sisavca. Pred različitim stupnjevima izumiranja, što čini vrlo visoku kategoriju ugroženosti, nalazi se više od 190 životinja od kojih su u kategoriji "kritički ugrožene" 52 vrste, u kategoriji "ugrožene" 78 vrsta i u kategoriji "rizičnih" 69, te 223 biljke od kojih je 90 "kritički ugroženo", 62 su "ugrožene" i 71 "rizična. Mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. U malobrojnim slučajevima, samo neke vrste (kao što su to, primjerice, mačke i psi) uživaju zakonsku zaštitu. Ovo dokazuje samo jedan vid diskriminacije koja se tiče prava životinja. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajuće budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.
Živimo u svijetu koji se brzo mijenja, svijetukoji svojim načinom života mijenjamomi – ljudi, a time uzrokujemo dramatične promjene u brojnosti i rasprostranjenosti velikoga broja biljnih i životinjskih vrsta. Predviđa se da će globalne klimatske promjene u sljedećih nekoliko desetljećaimati utjecaj na okoliš kakav čovječanstvo još nije doživjelo. Iz takvih promjena proizlaze problemi koje je potrebno rješavati na znanstveno utemeljenim spoznajama. Za planiranje učinkovitih mjera zaštite vrsta potrebno je poznavanje stanja njihovih populacija, a za učinkovito upravljanje zaštitom potrebno je razumijevanje složenih procesa koji se odvijaju u ekosustavima. Močvarna staništa predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja, međutim to su i najugroženiji ekološki sustavi u svijetu. U posljednjih 50 godina izgubljeno je 50% svih močvarnih staništa u svijetu. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode. Ona su genske banke biološke raznolikosti staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije.U Hrvatskoj je ugrožena 1171 vrsta biljaka i životinja, od kojih 412 životinja i 759 vrsta viših biljaka, podatci su iz prvog Crvenog popisa Hrvatske, objavljenog nedavno u nakladi Zavoda za zaštitu prirode.Potpuno su izumrli podzemna životinja ogulinski špiljski virnjak i biljka jabučki karanfil. Zatim slijedi skupina od 39 regionalno izumrlih živih vrsta, od kojih 10 viših biljaka i 29 životinja - šest slatkovodnih riba, jedan gmaz, 15 ptica i četiri sisavca. Pred različitim stupnjevima izumiranja, što čini vrlo visoku kategoriju ugroženosti, nalazi se više od 190 životinja od kojih su u kategoriji "kritički ugrožene" 52 vrste, u kategoriji "ugrožene" 78 vrsta i u kategoriji "rizičnih" 69, te 223 biljke od kojih je 90 "kritički ugroženo", 62 su "ugrožene" i 71 "rizična. Mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. U malobrojnim slučajevima, samo neke vrste (kao što su to, primjerice, mačke i psi) uživaju zakonsku zaštitu. Ovo dokazuje samo jedan vid diskriminacije koja se tiče prava životinja. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajuće budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.
